~~Sjećate se onog osjećaja kada na natjecanju očekujete pravi moment za najbolji potez? Kada je tijelo spremno i utrenirano, navala snage vas preplavljuje i samo što ne krenete i onda…bum!…date sve od sebe u odlučnom trenutku.

Ili ako makar gledate neki sport, taj osjećaj i napetosti i spremnosti je jednostavno zarazan. Tako da i na tribinama ili u dnevnom boravku osjećate navalu adrenalina kada dođe očita dobra prilika za zgoditak ili se iščekuje prolazno vrijeme i onda….jeeeee!…usklik oduševljenja ili možda i negodovanja. Zarazno zar ne? I pomalo ovisno. Zato i treniramo još više da sljedeći puta budemo spremniji ili se veselimo gledanju sljedećeg meča. I kako ikoga kriviti za taj gušt kada je tako dobro.

Psi također vole izazove i testirati svoja umijeća. Neki se usavršavaju u hvatanju loptica ili frizbija a neki u vještoj krađi hrane sa stola. I obrazac je otprilike isti: uvježbavaju se metodom pokušaja i pogrešaka dok se ne dovedu do nivoa spremnosti kada uspiju na primjer u igri uloviti drugoga psa, biti brži od loptice i uloviti je već u zraku ili nanjušiti slastan zabranjeni zalogaj prije nego mi prepoznamo da će uskoro pojesti kakvo smeće sa ceste.

Na prvu loptu ne bi se reklo da se psi bave nekim sporom. Jedino možda ako treniraju agility ili flyball. No neka navike psa, da ih se pita, oni bi lako svrstali u vrstu sportsko natjecateljskih aktivnosti.

Naganjanje mačaka je jedna od njih. Protivnika se lako detektira njuhom pa onda krene lov koji je interaktivan jer mačka najčešće bježi. Često se ne zna u kojem momentu će se otvoriti prilika za jurnjavu pa je dobro stalno biti spreman. Traje kratko ali je burno i intrigantno.

Trčanje za biciklima pa i motorima i/ili automobilima spada moguće i u razred ekstremnih sportova. Jer tu se može raditi i o živoj glavi. No psi koji se navuku na ovakav sport ne razmišljaju previše o pogibelji već o novoj prilici. Ovo je zanimljivo psima koji traže jednostavno fizičko ispucavanje. U sprintu od kojih 10-20 sek se može tako lijepo riješiti viška energije da je to milina.

Malo mentalno zahtjevnije natjecanje je lov na gadosti koje se mogu pojesti. Naime, osim uvježbanosti u brzini jedenja te održavanja primjerene udaljenosti od vlasnika, pas mora računati na stupanje pažnje vlasnika te mudro odlučiti kada je ona najniža da se krene u akciju. I opet interaktivno, zabavno, ukusno (?!?!) te pruža mogućnosti usavršavanja.

Ima još mnoštvo drugih sportova ovakvoga tipa. Problem je što najčešće pravila takve zabave pas sam određuje. Ne pitavši i često ne marivši o mišljenju drugih sudionika.

Jadan od kultnih sportova je i naganjanje, plašenje i/ili grickanje poštara. Ima tu i teorija o općoj netrpeljivosti spram uniformi koju ne bi sada otvarali jer tako i tako najfrekventnije uniformirane osobe u našoj neposrednoj životnoj okolici su ipak djelatnici pošte.

Poštari rade svoj posao. Brže hodaju, zadiru u dio našeg osobnog prostora tj kaslić te to rade gestama kojima odiše odlučnost i bezkompromisnost. Takav stav, nam ljudima razumljiv i logičan, psima može biti dovoljan poticaj da se izjasne kako se sa time na slažu. Kako poštar u pravilu ne posustaje nego i sutradan ili vrlo skoro ponovo dolazi sa istim namjerama, pas to doživljava kao čistu prijetnju i izazov. I igra počinje.

Vidljivo je da iz četveronožnog kuta gledanja sve ove aktivnosti imaju itekakvog smisla. Pa makar nekada i završile nepovoljno za njih. Nije li gubitak i dio igre? Dodatni motiv biti bolji, pažljiviji, spremniji? Pa dokle god je motiv jači od nelagode- imamo borca.

Istina je također da su psi sastavni dio našeg, ljudskog društva i životne okolice u kojoj dominiraju norme putem kojih štitimo svakog člana te sredine. To su dobre strane civilizacijske tekovine i ponosni smo na njih. Pse ne možemo opterećivati i na leđa ima stavljati teret odgovornog, moralnog i etičnog ponašanja. To su ipak naše vrijednosti i za njih moramo preuzeti odgovornost. Jednako kao i odgovornost za navike, vrijednosti te ponašanje našeg psa.

Ukoliko naš pas voli neki od gore navedenih sportova ili neki toga tipa, mudro i odgovorno je da mu se omogući slična aktivnost. Naravno koja ne ipak društveno prihvatljivija, sigurnija za psa i okolicu te u kojoj se i mi možemo zabaviti. Na kraju krajeva pse i imamo za društvo, razonodu i užitak. Najčešće.

Pas će sam iznaći načina da se riješi dosade ili viška energije. Često na nama nepraktičan način. Ideja jeda ga preduhitrimo. Da mi iniciramo i povedemo igru. Kratki sprintevi za lopticom, traženje štapa u parku koji smo ostavili zadnju šetnju, navlačenje sa užetom, vuča tereta (dobro se raspitati koji je način pogodan za vašeg psa), plivanje, planinarenje, trčanje, traženje predmeta po stanju ili dvorištu. Sve to ali na našu inicijativu i uz naš angažman. Tada pažnja i očekivanje će biti usmjereni na nas a ne biciklistu ili poštara.

Što prije uočimo da pas treba takvu zanimaciju, tim bolje. Sa vremenom se stvara navika sa kojom pas postane opsesivan. Tada treba potražiti pomoć stručne osobe oko promjene ponašanja.

Na žalost uz nepoželjne zabave psa često dolazi i ne dovoljno ili neadekvatno bavljenje sa psom. Pa u prvim pokušajima pas ne reagira na nas. Nema naviku da ga možemo zabaviti. A navike se mogu mijenjati. I naše i psećje. Uz dobru volju i fokus, pokoju ideju i smjernicu te dobru zabavu. Samo hrabro i sa uživanjem.