~~Ključ sam ritualno dva puta trznuo lijevo desno prije nego sam otključao vrata. Zrak iz stana je odmah ušao u nos. Oštar miris. Opet nije izdržala sa velikom nuždom. Gdje ovaj put? Nadam se na pločice! Letim pogledom po hodniku dok bacam ključeve i torbu, vješam jaknu, otvaram vrata kuhinje i pregledavam u kojem je stanju. Sve to radim odjednom prije nego me zaskoči.
Dobro je, samo malo pod stolom i mislim da se popiškila kod balkonskih vrata. Ili je to možda ostalo od jutra, možda nisam dobro posušio nakon brisanja pišaline od sinoć? Zgrabim papirnate ručnike i skupljam lijepo formiranu kakicu pazeći da glavom ne lupim o stol. Špricam sredstvom za dezinfekciju po podu sa nadom da će ubiti miris koji se već uvlači u stan. Drugom rukom i drugim papirnatim ručnikom brišem mokar pod i to sve u jednom sagibanju i rutiniranim pokretima kao da to radim svaki dan godinama a ne dva mjeseca. Ona je još na svojem mjestu.

To nesigurno lupetanje po vratima je sigurno on. Djeca sa gornjeg kata lupaju po vratima moćno i jako. I njima odmah odgovorim vikanjem i skokom na vrata. To je odlična igra. On ulazi nespretno. Opet je glasan i u žurbi. Bolje da me još nema. Tu ako ostanem mirna neće me vidjeti. Ne vidi me. Prvo miče moj miris. Zašto to radi? Zar nije ugodnije ovdje biti kada si okružen nečim svojim? Neka makne samo da ne trese onaj svoj miris iz boce. Uf, ne mogu disati, tako peče. I prska po zraku, kako mu to ne smeta? Sada se ne mogu maknuti dok se zrak ne raščisti. Dobro je da me još ne vidi. Još se grubo kreće. Tako je nespretan i spor.

Perem ruke i pogledom tražim trenirku po kupaoni. Zna da je kriva pa zato mi još nije skočila za vrat. Srami se u svojoj košari i gleda me ispod oka. Imam još 15 minuta pripremiti joj hranu za poslije šetnje. I izvaditi sebi nešto za jesti na brzaka. Sklanjam njene igračke strateški raspoređene po podu ne bi li se čime imala zabaviti dok je sama. Daljinski opet nije na stoliću. U glavi mi je već kipjelo pitanje "Pa zar je opet sažvakan?" kada sam ga ugledao pored tv-a. Mičem stolice sa dvosjeda, rijetko uspješnu barijeru kojom sam spriječio potpuno uništenje jedinog komada namještaja za sjedenje u stanu koji je ostao cijeli. I odmah eto nje.

Zrak je čist. On je u drugoj prostoriji. Mislim da mu sada mogu polako prići. Kako je lijepo kada nisam sama. Konačno zabava sa igračkama. Lupi još! Šutnji dalje! Hajdemo, igra! Ništa? Odustao je. Tako brzo odustaje. Vidi, ovako baci. Jako. Sada ti. Ništa. Ne vidi me. Opet se grubo kreče i gleda onako bijesno. Bolje da se maknem. Njemu to tako često dođe pa prođe. Nekada, prije, je znao i režati i lajati na mene. Sada više ne. No znam da se moram maknuti i onda ga prođe. Mmm opet dobar miris.

Valjda je gladna. Moraš pričekati. Nema sada jela. Poslije šetnje. Nesmiješ prije trčanja. Evo ti korica i pusti me na miru. Brzo gutam ostatak peciva i komadić salame bacam na pod da bi je maknuo sa sebe. Mojih pet minuta je gotovo. Mora u šetnju. Već je nestrpljiva. Nju ništa ne može izmoriti.

To je nešto dobro ja pojesti. I to kod njega. Konačno. Mogu ja? Gdje je to? Mogu i ja? Za jesti? Dobro je ali to nije taj miris. Gle, ovdje je. Tu, u tvojoj ruci. Kamo je mičeš? Pa u ruci ti je. Pogledaj si u ruku, ne guraj me. Eto, palo ti je na pod. Kako si nespretan. Mmm, fino miriši. I ukusno je. Kuda sada idemo? Van? Odlično. Hajmo, idemo. Konačno. Požuri. Ti si stvarno uvijek tako spor!