~~Fraza koju ljudi odavno lijepe za pojavu pasa vjerojatno shvaćajući njihovu neminovnost u društvu. Polako ta izjava postaje sve dublje ukorjenjeno vjerovanje što je dobra stvar, jer tako ljudi polako preispituju ZAŠTO  je to tako, zašto su oni naši najbolji prijatelji?

Definicija prijatelja ima kultno značenje u ljudskom rodu. Etiketirati nekoga kao najboljeg prijatelja nosi sa sobom počast, težinu, iznimnu bliskost i prepoznavanje velike važnosti u životu. Kako to onda da smo jednoj potpuno drugoj vrsti nadjenuli etiketu ''najbolji čovjekov prijatelj'' i time otišli u generaliziranje da su psi čak i bolji od ljudskih prijatelja?
Ima tu i ona  ''Ako ne voliš pse ne voliš niti ljude''. Ili još bolje ''Kome smeta moj pas smetam mu i ja'' i slične izvedenice s istim smislom.
Otkud ta počast, da se ponovim i naglasim, potpuno drugoj vrsti?

Neosporno je da psi civilizacijski imaju jedinstveno mjesto u ljudskoj, kako povijesti tako i društvu. Ako se malo promisli u koliko je društvenih sfera utkana pojava pasa, stvarno skoro nema gdje ih nema – od klasičnog praiskonskog lova, u službi policije i vojske, kao pasa pratioca osoba s posebnim potrebama, spasioca, pasa za društvo, pratnju, zabavu, cirkuske atrakcije, glumaca, terapeutskih pasa, likova u literaturi, inspiracije u svim vidovima umjetnosti… dakle od hvale vrijednih, pa do onih devijantnih segmenata kojih se barem trudimo sramiti kao što su borbe pasa, eksperimentiranje na njima, psi kao hrana, statusni simbol….

I opet, zašto je tome tako?

Još jedan moment upada u oko. Njihova raznolikost. Ima toliko pasmina, novih i starih, da se ponekad stvarno može zaboraviti kako su čivava i doga ustvari jedno te isto – psi.
Naravno da odabir psa kojeg će si čovjek nabaviti ili pozvati u život, ovisi isključivo o osobnom ukusu ili naprosto trenutnoj inspiraciji. No, izbor je doista velik.

Ne može se reći da su psi to što jesu samo zato što su dovoljno veliki ili mali ili ovakve ili onakve građe. Ne može se niti reći da su psi psi zato što obavljaju ovu ili onu funkciju ili jer su zbog tog i tog korisni čovjeku. Svega toga ima previše, opcije su bezbrojne.  Pa zašto su nam onda  toliko važni da su ''naši najbolji prijatelj''?

Ono što psi daju je iskrenost. Jesu to što jesu. Sviđalo nam se to ili ne. Znamo li se nositi s time ili ne. Htjeli mi to ili ne. Na jedan uvrnuti način koliko god tu iskrenost često vidimo kao problem, zapreku ili muku, ona nas privlači. Biti svoj. To što jesi. Sada.
Malo nas je koji se doista dobro sjećamo kako je to, neki možda samo naslućuju, neki se prisjećaju ali kalkuliraju, pa kao klatno jesu malo tu, pa opet nisu. No svi osjećamo snagu i strast tog osjećaja, biti to što jesi sada i ovdje.
Psi prihvaćaju stvari takve kakve jesu. Ne plaču za dužim lancem ili slobodom, ne osjećaju krivicu ako pobjegnu iz dvorišta, ne smeta im vaše novo odjelo ako žele pokazati koliko su sretni što vas vide. Psi iskoriste svaku situaciju koliko god najbolje mogu za sebe.. I u tome se potrude biti opet sto posto svoji.

Takvi su barem dok ih mi ne uzmemo pod svoje ili dok im ne objasnimo kako to ne ide tako,  jer su i nama to isto tako objasnili. I da ne mogu uvijek imati sve i da neke stvari treba zaslužiti i da biti sretan ili tužan ili ljut ili preplašen nije uvijek dobro pokazati i da emocije treba zadržati ponekad za sebe. I to ih zbuni. No, oni su naši najbolji prijatelji, dakle i mi njihovi, pa nam počnu vjerovati i biti zbunjeni i konfuzni kao i mi. Ili nas jednostavno otpile i vrte svoj film pa su tvrdoglavi, bez kontrole, neodgojeni i problematični.

Ma stvarno, zašto ih zovemo najboljim prijateljima kada ih gotovo nikad ne poslušamo? Zašto ne povjerujemo da njihovo ''ludilo'' i spontanost i iskrenost u momentu može biti i naša željena realnost, naš svijet?

Uvukli smo ih k sebi, u svoje domove, obitelji, živote, emocije… dozvolimo im da i oni nas uvuku u svoju iskrenost i prihvaćanje momenta bez brige, kalkulacije i kontrole…

Oni su tu i pričekati će nas koliko god još generacija treba. No, ako to sada znamo čemu čekati? Ima još jedna stara etiketa – starog psa ne možeš naučiti nove trikove. Zar nismo naučili da to više nije tako? Ili su ti stari psi mi – ljudi?

Naš doprinos prijateljstvu? Kreacija. U tome smo izvrsni. Zato nas i vole. Jer možemo dobre stvari uobličiti u toliko fantastičnih, novih, zanimljivih oblika. U tome momentu smo za njih kao uzvišena bića čiju genijalnost ne mogu dokučiti. Koliko trikova onda možemo zajedno izvesti? Iskreni, prepušteni momentu i kreativni! I što čekamo?

A oni mašu repom i čekaju novi trik. Sada.